Rebeekah
Jutro kao i uvijek prebrzo dođe . Prve zrake koje dopiru kroz prozor do moje glave bude me polagano. Odižem se iz kreveta umorna kao da i nisam spavala. Odlazim ko zombi do kuhinje i pristavljam kavu da voda zaključa, dok ja za to vrijeme perem zube i obavljam jutarnju nuždu . Imam osjećaj da ću eksplodirati a i onako mi glava puca . Sva mamurna od prošlog dana kad sam podigla pogled na ogledalo skoro da me srce nije izdalo od mog odraza . Kao da ne gledam sebe već neku drugu ženu. Brzo sve obavljam jer ću zakasniti na posao . Sva sreća pa je kava brzo kuhana. Usput brzo oblačim traperice i crnu vestu s obzirom da sja sunce al iz daljine se vide tmurni i tamni oblaci koji nam sigurno donose kišu . Super kao da nam je falila kad zadnjih mjesec dana pada obilato . Neka ipak je jesen i to je očekivano za ovo doba godine . Pogled na sat mi veli da imam još mrvicu vremena da dva puta gucnem svoju kavicu . Oblačeći kaput uzimam ključeve od auta i zatvaram vrata kuće . Sjedeći u auto dobivam osjećaj kao da će se danas nešto dogoditi ,nešto što ne znam kako objasniti ni sebi al kamo li drugome nekome . Imam osjećaj kao da tisuću leptira su u mome trbuhu i da neka struja prolazi mojom kožom . Nekad je to dobar osjećaj al kad ne znaš što slijedi tad je nelagodan. Proguram taj moj osjećaj sa strane jer što bude bit će a i onako već kasnim na posao .
Sva sreća je nedjelja pa nema gužve na cesti i stižem na posao za petnaestak minuta. Obožavam izgled svog malog restorana . Izvana izgleda toplo obložen oko prozora starinskom ukrasnom ciglom koji prozorima daju neku posebnu čar . Vrata od trešnjinog drveta onako crvenkasta i izrezbarena motivima iz mitologija zmajevima te okolo njega su sirene, vukovi i svim ostalim stvorenjima koje možemo pronaći u knjigama o tim stvarima . Ponekad imam osjećaj da te vrata primoravaju da ih dotakneš i otvoriš , ne onako na loš način već kao na topao obiteljski način pružaju dobrodošlicu . Unutrašnjost restorana pomogla mi je urediti moja najbolja prijateljica Alia koja ima vizije da ti srce pukne al treba ženi priznat da zna što radi . Strop je napravljen na podrumski način kao nekad. Sa ciglenim polukrugovima tj. cijeli strop se otima dojmu kao da stojite u nekom podrumu starog dvorca . Pergole oduzimaju dah , sa sredine svake pergole spušta se ogromni luster sa stotinama sićušnih kristala koji dok se upali svijetlost obasjavaju restoran nekako moćno . Stolovi su raspoređeni u četiri reda po pet stolova . Onako masivni crvenkastog sjaja sa srebrnim i zlatnim nadstoljnjacima na kojima se nalaze svečani svijećnjaci . Pripremljeni da se upale svijeće . Masivnu ploču od stola drže četiri izrezbarene zmajske noge. Stolci okolo stola su malo jednostavniji od orahovog drva sa svetijom nijansom platna na kojem se vidi sitni cvjetni dizajn. Svaki cvijet ima obrub od sitnog srebrnog ili zlatnog konca , jedva vidljiv al decentan i otmjen. Na prvi dojam biste pomislili da izgleda malo pretjerano al kad pogledom obuzmete cijeli restoran on oduzima dah . Svakako moram priznati Alii da je uradila i više nego odličan posao . Iz sanjarenja me odvukao poznat glas moje omiljene osobe , mog sina Maxa .
„Mama kasniš i to već poprilično !” -iznervirano je izrekao Maxs.
„Znam , al ne mogu si pomoći kad svaki put ostanem bez daha”- rekla sam onako sanjarski još uvijek.
„Dobro , samo ti sanjaj al primi na znanje da danas imamo jaku puno posla. Ja sam pripremu uradio al ima još puno posla koji treba obaviti „-iznervirano je izrekao Max te se okrenuo i otišao u kuhinju
„Joj vas dvoje , jel’ se nešto dogodilo ili ste samo ustali na lijeve noge danas?“-upitala me Alia iza šanka.
„Nemam pojma zašto je danas iznerviran. Al ja definitivno jesam ustala na lijevu nogu , ubija me mamurluk i glavobolja .” odgovaram okrećući očima i odlazim put kuhinje iz koje dopiru slasni mirisi . To znači da sam stigla na vrijeme da pomognem Maxu u pripremi jela od pet slijeda . Danas imamo grupu od desetero ljudi . Neka poslovna večera al izgleda da će nam se isplatit zatvoriti restoran, samo za njih jer je polovica već plaćena a nama stvarno trebaju novci al kome ne trebaju u ovo vrijeme . Presvukla sam se u radnu odjeću i primila posla rezanja povrća .
„ Dobro , da vidimo što si spremio za meni od šest slijeda , pa da znam što od posla pripada meni .“-pitala sam Maxa u prolazu prema frižideru .
„Mislio sam im za hladno predjelo ponuditi raznovrsne sireve iz ovog kraja pošto su to poslovni ljudi iz Rusije i Engleske. Mislim da je izvrsno da ih malo upoznamo sa našom domaćom kuhinjom . Pripremio sam dimljeni sir sa orasima te kozji sir sa lješnjacima, mislio sam na domaće krekere . One koje ti izvrsno znaš napravit da se poslaže svježi sir sa bućinim sjemenkama i malo po par kapi ulja na siru. ” -radeći nije ni podigao pogled već je fokusirano radio i upoznavao me sa poslom .Voljela sam to kod njega , za jednog dvadesetogodišnjaka ponekad je preozbiljno shvaćao svoj posao al je volio raditi u restoranu . Kad je završio kuharski smjer propustila sam mu kuhinju i pravljenje meni -a jer se jako dobro snalazi u svojoj ulozi .
„ Znači na meni su krekeri , dobro . Idem pripremiti tijesto jer kad se ispeku moraju malo da odstoje. A pošto to ide prvo van da ih imaš pripremljene. Jesi li razmislio o toplom predjelu ?“- upitala sam ga sa rukom oko posude s brašnom .
„Razmišljao sam al mi ne pada na pamet neko tradicionalno jelo.“-zamišljeno je rekao i zastao ,, al mislim da nikad nisu jeli naš poznati specijalitet courgettes remplies . Što misliš o tome???
„Mislim da ti je to odlična ideja, a kažeš da ne možeš ništa smisliti . Ponekad se ti divim znaš al tad mi padne na pamet da ipak imaš nešto mojih gena !“- u smijehu sam izgovorila i izmamila njegov osmjeh .
„ Zato si ti omiljena žena u mom životu ili je to možda isto zbog gena pa te moram voljeti??” - izgovorio je u jednom dahu te mi prišao bliže i zagrlio . Imali smo poseban i otvoreni odnos. Između nas nije bilo tajni i jedan o drugome sve smo znali. Imali smo taj maleni ritual utorkom kad je restoran zatvoreni pa smo provodili uvečer vrijeme zajedno razgovarajući o svemu i svačemu . To je bilo naše obiteljsko vrijeme. Mi smo imali našu malu obitelj od nas dva. Štitili smo se međusobno, jedino kad bi Alia znala tu i tamo uskočiti između nas kao tornado. Al zbog toga smo je mnogo voljeli i smatrali smo je pridruženom članu naše obitelji. Pa ona je došla ko tetka Maxu i ponekad bi se znala priključiti na naše obiteljsko druženje u piđamama pred televizorom .
„Za glavno jelo sam mislio napraviti jelenske kotlete u umaku od šumskog voća pa poslužiti sa prilogom od pirjanih šumskih gljiva .” - u svom svijetu je izgovorio zamišljen i fokusiran na posao koji odrađuje. Ne očekujući moj odgovor otišao je do ostave u kojoj smo držali namirnice .
„ Zar nismo nabavili svježe gljive ovaj tjedan ?” - čula sam njegovo pitanje iz daleka .
„ Zar nije Alia obavila kupnju na naruđbu koju smo njoj predali?“- odgovorila sam mu hodajući prema njemu . Našla sam ga zadubljenog u frižider kako preslaže namirnice i traži gljive .
„Pričekaj moment pa idem da vidim gdje je zapelo s Aliom.” -okrećući sam odgovorila . Odjurila u salu da pronađem svoju najbolju prijateljicu u pripremi restorana za nadolazeće goste. Ona je poslagivala pribor za jelo na stolove uz pomoć moje nećakinje Leone . Da znam skoro pa svi zaposlenici ovog našeg restorana je moja uža obitelj . Alia je voditelj restorana. Uz pomoć Leone i Lidije koja je dolazila na ispomoć između pauzi na fakultetu. Kad zagusti svi su doskakali u pomoć od roditelja do mojih sestara a brat ako je bio u blizini jer je više bio odsutan zbog posla . Znam imala sam veliku obitelj i bila sam sretna jer smo svi bili usko povezani . Alia je zamišljeno gledala u stol i preslagivala pribor za jelo. Leona se borila sa čašama i stavljala ih na predviđeno mjesto za njih. One dvije su bile komične za gledati. Vidjelo se da su nervozne zbog tako glavnih gostiju. Nisu davale mjesto bilo kakvoj pogrešci .
„Alia što se dogodilo sa ovotjednom naruđbom koju smo ti predali da Mia nabavi ?” Ona me široko pogledala i zbunjeno odgovorila
„ Pričekaj moment da provjerim. Mislim da sam Miji proslijedila papir s namirnicama koje trebamo. Znaš kako je teško do tvoje sestre doći kad se uputi na svoje polje za nas . Da imamo sve prirodno i domaće .“- izgovorila je okrećući se prema sobi koju smo opremili za ured i u kojem smo držali sve naruđbenice .
„Predala sam njoj papir s namirnicama al su šumske gljive podcrtane što znači da ih nije mogla nabaviti. A nije mogla nabaviti ni široke rezance ,, to znači da smo u problemu??” - upitala je uplašeno Alia.
„ Ajde ne zamaraj se sad time . Ti pripremi salu a ja ću skoknuti do grada po gljive i sve što smo mogli zaboravit a trebat će nam . Maxu ne smetajte jer je u svom zanosu. Znate da ne voli da ga se ometa kad ima puno posla . Pogledaj molim te dal ti još nešto treba pa kad sam u gradu da i to donesem. Poslije neću biti u stanju zbog obima posla koji još uvijek treba obaviti a Max ne može sve sam . Iako mislim da smo malo previše posla prebacili na njegova leđa . Ponekad se bojim da ne pukne ko kokica na vrućem ulju.” - izgovorila sam skidajući svoju pregaču i pošla prema kuhinji da obavijestim svog sina da me neće biti dvadesetak minuta da obavim kupnju . Kad sam ga obavijestila da odlazim na brzi šoping u grad pojurila sam prema svojem autu i odvezla se putem grada .
