Poglavlje 2 : Karta u jednom pravcu
Dok sam ja slagala cigle svoje budućnosti u ovom gradu, on je spakovao svoju prošlost u jedan ruksak i kartu u jednom pravcu. Moja karijera je odjednom izgledala kao kavez, a njegova bjekstva kao jedina prava sloboda.
Rekao je da odlazi. Na drugi kontinent, na mjesto gdje sunce drugačije grije i gdje moji pozivi ne mogu dosegnuti eho njegovog imena. Čovjek koji je preživio sedamnaest godina zatvora i ulice, sedamnaest godina brojanja dana pod tuđim pravilima, sada je tražio zrak hiljadama kilometara udaljen od mene.
Gledala sam ga i pitala se: zar ovako da ode onaj koji mi je uzeo i srce i dušu, a nije ostavio ništa?
Nije bilo suza, nije bilo filmskog oproštaja. Njegov razum mu je pakirao ruksak. Jedan jedini koji je imao. Onaj isti razum koji ga je sačuvao na vrelom asfaltu i iza rešetaka, sada mu je govorio da je vrijeme za bijeg. Dok sam ja gradila dom u nama, on je gradio izlaz. Otišao je tamo gdje ga niko ne poznaje, ostavljajući mene u gradu koji me zna po uspjesima, a ne vidi da sam upravo postala najveća ruševina.
Otišao je jer je morao da potraži sebe. Ja sam ostala tu sa svojim ambicijama i karijerom, mirisom kafe u 5:00 ujutru i sa laticama satena pod prstima. Taj ruksak na njegovim leđima, jedino što je ikada zaista posjedovao, bio je posljednja slika mog oslonca koji se pretvara u stranca, ostavljajući me u tišini koju niko nije smio da čuje.
Nismo se pozdravili na aerodromu. Zabranjene ljubavi nemaju pravo na filmske scene ispraćaja. Samo na tihe nestanke.









