Poglavlje 4 : Minut s njim u gradu mira
18. april. Moj datum slobode. Idem tamo gdje se moli na jeziku koji sam naučila dok sam ga čekala. Idem tamo gdje se traži mir, iako mi srce i dalje kuca u ritmu rocka i njegovog obećanja: „Doći ću, naravno, da te vidim.“ Izgovorio je to onim glasom koji je grub za sve ostale, a nevjerojatno nježan kada priča sa mnom.
A ja? Ja se samo smješkam, pomičem pramen kose i polako shvaćam – ovaj put ja postavljam pravila igre. Tamo gdje idem traže se čuda, a moje najveće čudo je što sam preživjela njega i ostala svoja.
Noć je oduvijek bila naš jedini saveznik. Samo tada, u mraku, naši zagrljaji nisu bili zabranjeni; bili su jedino utočište koje smo imali. Posljednjeg dana pred moj polazak, zapalio je cigaretu, pogledao me onim svojim očima koje su vidjele previše, i priznao: „Ne znam šta je to u tebi. Ne puštam te, ali te ne mogu voljeti slobodno. Otići ću njoj kući, a razmišljati o tebi.“
Odgovorila sam tiho, onako kako se priznaje poraz: „Ne znam ni ja šta je u tebi, ali si me opčinio.“
Dok sam se vozila ka mjestu mira i molitve, s radija je odzvanjao Bora Čorba i „Minut sa njom“. Ta pjesma je naš crtež u mraku. „Kraj decembra, dve hiljade i neka, prazan, iznajmljen stan...“ Naš decembar 2024. Moj mali stan u koji sam došla „trbuhom za kruhom“ kao bezbrižna djevojka, a u koji se on uselio kao stalni nemir. Liječila sam mu ožiljke: one iz zatvora, one iz rata, one iz nezadovoljnog života. Volio me na svoj čudan način – znao je kako me tražiti, kako me štititi, kako me nasmijati čak i kad je sam bio slomljen. Pored njega, svi problemi svijeta činili su se mali. On je bio moj kaos, ali i moj jedini mir.
Najzad sam stigla. Sunce ovdje grije drugačije – jače, hercegovački surovo. Dok drugi traže oprost, ja tražim odgovore. Prevodim riječi nade onima koji su došli po spas, a u džepu stežem mobitel. Čekam poziv koji miriše na nemir.
Gledala sam u Brdo Ukazanja i pitala se: „Da li će onaj moj mangup s rukama naviknutim na rešetke ikada smjeti kročiti na ovo sveto tlo? Hoće li se pokloniti čudu ili je on samo moje najveće iskušenje?“
Govorila sam talijanski s lakoćom, dok niko oko mene nije mogao naslutiti kakav se rat vodi između mog srca i razuma. Nisam više bila ona djevojka koja osam mjeseci samo čeka. Postala sam žena koja gradi karijeru, koja je u njegovom odsustvu skovala novu sebe. Zbog njega sam poželjela biti psiholog, zbog njega sam naučila taj jezik, ali kontrast je ostao surov: šta ako budem morala raditi posao za koji sam učila? Da li bih imala snage staviti mu lisice? Ili bi te lisice još jače vezale mene za njega?
U tom trenutku stiže poruka drugog dečka. On nudi dvorce, stabilnost, sigurnost. A ja? Ja i dalje biram ožiljke onoga koji miriše na opasnost. Dvorci su za princeze, a ja sam rođena da budem slobodna u svojoj provaliji.
Pitanje ostaje u zraku :šta mislite da li će se vuk usuditi doći u grad molitve
