UVOD
"Upoznajte Kerime'"
Stojim na aerodormu u Istanbulu, sve je je drugačije nego što pamtim. Sećanje me vrati na dan kada sam odavde pošla, još uvek u ušima čujem glas stujerdese kako govori, "Vežite se uskoro polijećemo." Tog dana kada sam sjela u avion mislila sam da moja noga više njkada neće dotaći ovu zemlju i da više nikada neću osetiti miris slobode. A sada evo me ovde, ponovo nakon sedam godina a čni mi se da je prošla cele večnost. Vučući svoj maleni sivi kofer sa slikom New Yorka za sobom krećem prema izlazu i tražim neko poznato lice. " Koga čekaš?" upita me posvijest. A ja se samo osmehnem kad se setim da "moji" oni koji su još uvek živi ni ne znaju da dolazim.
Zaustavljam prvi taksi i kažem ,,Molim vas vozite me na prvu Autobusku stanicu." Primetim par puta da me vozač posmatra na retrevizor ali ne govorim ništa puštam ga da misli da sam samo još jedan u nizu turista koji je došao da poseti Tursku. I dok lagano svira muzika sa radija ja posmatram ova grad, promenio se dosta za ovih sedam godina. Vrlo brzo stižemo na Autobusku stanicu, platim taksiti i pođem prema recepciji.
- ,,Dobar dan." - Kažem sa osmehom na licu. A žena sa druge strane me odmeri i prošapće: "Još jedna strankinja." ponovo se osmehnem ali ipak prićutim istinu jer nemam snage da kažem da nisam strankinja, da sam samo malo dalje ovde odrasla i da je ovo i moja zemlja. Da su i moji korjeni odavde potekli.
- ,,Kada imate prvi autobuz do Suleymanije?" Upitam zadržavajući suze u očima jer sam u svojoj zemlji postala stranac."
- ,,Prvi autobus imamo za petnest minuta. Želite li kartu?" - upita me ,,Molim vas." kažem
,,Izvolite!" Pruži mi kartu a ja se izgubim. I tiho sama sebe upitam: ,,od kad to kod nas govore Izvolite?" Dok sam ovde živela to nisu govorili ili se mene samo tako obraćaju zbog ove odeće koju imam na sebe. Sva ta pitanja i ovog puta ipak zadržim za sebe i pogledom potražim autobus na čijem prednjem dijelu piše "Süleymaniye Camil." Ugledam ga petnestak metara udaljenog od mene i napravim par koraka napred, zastanem na trenutak kad ispred sebe ugledam kako majka grli svoju ćerku i kako udiše njen miris dok im se niz lice slivaju suze, što bi u Bosni narod reko "kao kiše" Priđem do autobusa, ,,Stajete li vi kod dzamije Süleymaniye ?" uputam šofera koji nervozno sedi za volanom i prstima lupka od koleno. ,,Više bih volio da idem tamo odskle si ti došla mlada damo." - kaže i odmeri me od glave do pete a zatim doda: ,,ali idem Bujrum udjite." Ah kad bi samo znali koliko muke i patnje je spakovano zajedno sa ovom odećom u ovom malenom koferu, nikada ne bi poželeleli da odete u taj grad od kuda sam ja danas doša, pomislim u sebe dok ulazim u autobus. Nakog nekog vremena čujem da me neko doziva na mom maternjem Jeziku ali, me ne doziva imenom, obraća mi se rečima "mlada Damo." Otvaram oči i ispred sebe ugledam onog istog šofera, tek sad vidim da je dosta stariji čovek. - ,,Stigli smo" - kaže mi i izađe iz Autibusa. Odma za njim izlazim i ja i sačekam da mi izvade prtljag dok posmatram moje rodno mesto. Ovde je gotovo sve ısto kao što pamtim jedino što sad nikog od ovih ljudi ne poznajem ostalog se svega sećam. Pruzajuči mi kofer, šofer se pozdravi sa mnom obraćajući mi se ponovo sa "Damo". Ali ja ne regagujem na njegovre reči, tek kad se svi od mene udalje postajem svesna da stojim još uvek na istim mestu da nakon sedam godine osećam miris slobode i ponovo udišm vazduh moje zemlje. Rukom dohvatim kofer i krenem prema Dzamiji ubrzo se nađjem ispred kapije i lagano je otvorim kako bi ušla unutra. ,,MašAllah" kažem kad ugledam ispred ljude koji ulaze u Dzamiju kako bi odklanjali podne Namaz. A kada svi udju ja kao lopov, kao pravi stranac na rođenoj zemlji pravim lagane korake do prve česme koja se nalazi malo iza, vadim maramu iz kofera, uzimam Abdest stavljam belu maramu na glavu, pomerim kofer sa strane i uđjem u Dzamiju. Čujem da uči Ezan pa ubrzam korak . Stizem taman na vreme kad počinje nijet. Stajem u zadnji saffu gde nema nikoga, tiho zanjetim pa još tise na Sedžbi Allaha zamolim da me uputi na pravi put. Kad svoju dužnost kak Allahov rob ispunim tiho izadjem iz Džamije i pozovem taksi. Par minuta kasnije stojim ispred kuće deli me svega par metara od metalne kapije. Dok mi suze klize niz umorno lice ja koračam napred i tada ugledam svoju ostaralu Nanu. Sedi ispod oraha i nešto plete! Tako sam je i ostavila, prije sedam godina kada su me za Hrvacku poslali, tog dana Nana me nije pogledala samo je kroz jecaj prošaptala "Idi sine idi." - ,,A hoće li te danas prepoznati?" Upita me posvest, samo odmahnem glavom i pođjem napred koljena mi klecaju a usta ne mogu da otvorim, sa svakim mojim korakom napred strah u meni sve više raste. - ,,Nano" pozovem je ali, se ona ne odaziva. Tek kada joj priđem na dva koraka udaljenosti ona podigne svoju glavu i kaže: ,,Oo Sumeya kćeri moja umrije ti ja žedna na ovu ovoliku vrućinu a tebe dva sata nema." - ,,Nano." kroz jecaj kažem jer me njene rječi bole, zapravo boli me to što me nije prepoznala. Ali ipak zanemarim svoju bol, i dohvatim malenu bočiscu sa vodom iz svoje torbe. - ,,Evo voda nano popi" kažem i pružim joj vodu. Ona podigne glavu i pogleda me u oči, niz lice joj krenu suze pa tiho kaže moje ime govoreći: ,, Karima kćeri, jesi li mi to ti?" Nemoćna da išta kažem samo klimnem glavom a moja ostarala Nana ustane na noge i cvrsto me zagrli. ,,Sad kad sam i ovaj dan dočekala da mi ti kuću napuniš mogu da umrem." kaze mi i zaplače, pa i ja malo od tuge malo od sreće zaplačem sa njom.










