Prolog
" Uvijek sam živjela u svome skrojenom balonu sreće, u šarenom oblaku svoga života. Vjerovala da sam podjednako voljena od svih, vjerovala i nikada sumnjala u njihovu ljubav, naklanost, svaki dodir – gest, njihovu iskrenost, sve do momenta kada moj život iskače iz kolosjeka. Kada se prava lica pokazuju, kada moj život bježi iz šarenog balona sreće u smjer za koji nisam imala odgovarajući šablon, niti skrojene planove po kojim bi sanjivo hodila linijom života.“
„Znala sam šta želim. Uvijek ! Još kao mala djevojčica znala sam koju školu da pohađam, odrastajući i kojim fakultetom da se usmjeravam u svom životu. Sanjala sam i bila stopostotno sigurna s kojim čovjekom da ostvarim svoje najdivnije snove. Živjela sam snom svake mlade djevojke željne uspjeha i bogastva, sve do momenta kada se moj život okreće naglavačke, kada gubim tlo pod nogama i jedino tražim svoj prsluk spasa. „
„Ja sam Rose. Djevojka preljepoga imena, cvjetnoga mirisa. No, zvati će te me Coco. Ne još, ali uskoro.“
Moj život okružuje bjelilo, dom, posao, sreća i još uvijek živim u svome bjelilu, u predivnoj vili okovječenoj ljepotom i raskošju. U vili ukrašenoj toplim bojama i cvjetnim mirisima. Kada bi dolazili u nju, željeli bi ste da zauvijek ostanete u njenoj prostranoj unutrašnjosti i da uživate u svim njenim čarima, u njenom ugodnom abijentu, posebnošću. Živim u njoj cio svoj život i ne znam za gore.
Moj pokojni deda, ÄŤuveni doktor Emilio Corona, specijalista plastiÄŤne, rekonstrukcijske i estetske hirurgije obezbjedio je mojim roditeljima lagodan Ĺľivot u kojem su uĹľivali ÄŤitav svoj vijek i sama uĹľivam. Trudio se svoje bogastvo znanosti prenosio je na svoga sina, svoga jedinca i na svoju jedinu voljenu unuku.
Mene! No, na njegovu veliku žalost, za koju mislim da sam ga zdravstveno dotukla, moja struka je bila dječija i adolescenska psihijatrija. Oduvijek sam voljela rad sa djecom, no kako nisam mogla baš skroz na skroz birati, očevom i djedovom voljom sam izabrala psihijatriju umjesto pedijatrije. Šta više i izabranik moga srca bio je doktor, doktor traumatologije i hitne medicine. Kao što rekoh, moj život je bio oličenje bijeloga.
Naša vila se ogledala raskoši mnogobrojni atikvitetni stolića, kojeg su krasile predivne bijele ruže. Majka ih je najviše voljela, po njima mi je i dala ime. Zvala bi me: “ Bijela ružo.“.
Uvijek mi je govorila : „ Rose ti si moj simbol ljubavi. Moje najomiljenije cvijeće, moj novi početak.“
„ A Vi, sigurno se pitate zašto želim da me zovete Coco pored tako divnog imena? Otkriti ću vam, ubrzo! Budite uz mene. Uz Rose, uz buduću Coco. „
/... /
„Za nepuna četiri mjeseca moj život će biti ugašen,izdan i spaljen do temelja. Savršeno bjelilo zamjeniti će tama. Uništiti će me oni za koje sam vjerovala da su moj vazduh, moje sve. Oni koji su me čuvali od svakog zla, oni s kojima sam hodila rame uz rame, s kojima sam udisala isti vazduh, pod istim nebom budila, oni koji su bili moje sve. Sve, a sada nitko i ništa, jedna velika praznina. „
/... /
Stotinama kilometara dalje od balona duginih boja, jedan mladić pritiskao je čvrsto svojom rukom ozbiljnu ranu na svome stomaku. Polagano je sklapao svoje raširene oći i jedino se molio Bogu da skupi dovoljno snage, da se izuće iz ovoga pakla. Pakla u koji je slučajno došao, koji je vrebao i čekao nekoga sasvim drugoga, tu - baš tu na mračnom parkingu. Nošenu valom vjetra iz daljine je slušao kako se uz vrisku i sreću drugima život nastavlja, dok se njegov gasi u ritamu muzike.
Pitao se, jedva svjestan, kako se našao u ovoj situaciji. Bio je prelijep i dotjeran mladić, mirne i staložene naravi, koji je samo krenuo u noćni izlazak u potragu za svojom srećom, za svojim komadićem sna pod ovim otvorenim nebom.
Oslanjajući se o rub automobila i pritiskajući svoju ranu nanešenu nazubljenim nožem, na parkingu iza kluba „ Seven „ pitao se, da li je ovo njegov kraj. Njegova posljednja noć pod sjajnim zvijezdama.
Slike preoteklog života su se redale pred njegovim oćima, posljednji put pokušavao da prosanja svoje minute, sekunde, tu zaklonjen od svih pogleda, od sve pomoći.
Nadao se da će noćas, u novo otvorenom klubu, pronaći svoju zvijezdu iz neprospavanih snova. Svoju slučajnu ljepoticu, onu koju je sreo u prolazu, na pokretnim stepenicama šopinga, u centru grada. Onu u koja je ukrala na prvi pogled njegovu dušu, ona za koju je u svojim snovima vjerovao da će se zaljubiti u njenu predivnu ljepotu, u njenu auru koja ga je privukla da se zaokrene za njom. Za onom koju je uspio pratiti nedovoljno da sazna tko je ona, ali dovoljno da vidi da je čista, nevina i mila. Oličenje njegova sna, njegove ikone iz snova. Ona koja je nesebična, koja odiše toplinom koja zahvata njegovo srce, ona koja je vrijedna borbe, želje.
Oduvijek je maštao da će pronaći onu za koju će se biti vrijedno pružiti jaka prsa kao oslonac, ruke za jaki zagrljaj, rame na kojem će mrsiti kosu i sklonjati njene pramenove sa usnula lica, noge koje će hrliti u njen susret. Vjerovao je, i pronašao na tren , pa ponovno izgubio na pokretnim stepenicama. Svaku noć, već tri godine, maštao je o njoj. U svojim snovima nazvao ju je Aurora. Njegova svjetlost duše. Zora poslije neprospavanih noći.
Volio je ići u duge šetnje u nadi da će ju ponovno sresti, da će njegovo srce ponovo zaigrati onom jačinom i onim ludilom kao prije tri godine. Posmatrao je razne parove na klupama šetališta, one koji su se vatreno voljeli i svima pokazivali, oni koji su se strastveno opirali jedno od drugog, pa i do onih koji nisu izgledali kao da među njima sve stvari funkcionišu, ali su se grlili, voljeli tu pred njegovim oćima.
Ponekada bi pronašao onu koja bi mu ukrala na momente pažnju, ona koja bi na kratko lićila na njegovu sjajnu zvijezdu, zvijezdu njegovih dugih noći. S njom bi nepotpuno uživao i upražnjavao svoje zadovoljstvo, na kratko, ni momenta ne pružajući joj mogućnosti popunjenja njegove unutrašnje praznine. One koja je nastala i čeka ju, svoju crnokosu ljepoticu da upotpuni svojom posebnošću ovu prazninu koja odiše njegovim tijelom, njegovim krvotokom.
Njegovo muževno lice, plave oći i prekrasno bijeli, kao biseri zubi, privlačili su mnoge djevojke i dame, visoke i zanosne, mlade i stare , udate i razvedene do onih exstra ulašćenih, no ni jedne dostojne njegovom ispunjenju i upotpunjenju. Svojom mladošću od svega dvadeset sedam ljeta, bio je dovoljno iskusan i vješt, da zna koja je ona prava, ona koja će biti samo njegov svijet.
Aurora ! Ona, niti i jedna druga, ako je pronađe, ako zaista postoji, ako nije samo njegov plod mašte, produkt njegove težnje.
Kao profesor latinskog jezika, srednjih škola, uvijek se vodio poslovicom : „ Dum spiro spero.“ / „ Dok živim, nadam se. “, tako i jeste. Vjerovao je i nadao se da će ga sudbina odvesti do njegove božice zore, njegove Aurore.
Ali sada kada mu život klizi iz ruku, sklapa svoje umorne oći i po posljednji put zamišlja lik svoje crnokose, neostavrene želje.
Ruka pada pored njegova tijela, kada je konačno kapci zatvore. Rana se jače otvori iz koje poteče jači, crveniji mlaz divne, čiste krvi. Nevine krvi. Ono prekrasno lice, orošeno znojem se obori na čvrta prsa.
/ .... /
„ Zdravo dušo, prekrasna si. Prava ljepotica. Moja malena djevojčica.“
„ Hvala tata, i ti si kao i uvijek markantan. U ostalom da nisi, mama bi te odveć ostavila, zar ne !?“
Gospodin srednjeg životnog doba, onog najboljeg, lijepa košćava lica, vitalnog tijela, koje je odavalo redovno treniranje i zdrav naćin života, spusti svoje usne na potiljak Rose, udjeljujući joj ovlaš poljupca koji je uvijek čuvan samo za nju.
Živio je za njen osmijeh, za njenu razigranost svakoga jutra kada bi se navratila u njegovu ordinaciju. Iako su živjeli u istoj kući i susretali se svakoga dana, poseban ritual je bio onaj kada njegova ljepotica navrati po ovlaš poljupca na svome čelu. Tatina mezimica!
„ Rose, želim da večeras prisustvuješ mome sastanku sa odborom. Bitne je važnosti kao što možeš predpostaviti!“
„ Ali tata, imam već dogovorene pripreme za večerašnju noć, žao mi je , ne mogu. Molim te ne tjeraj me na to!“
„ Dušo ne želim prigovore, prisustvuješ zbog mene, nas. Znaš, da je mnogo bitna tvoja pojava kao mlade doktorice na takvom sastanku. Dušo, konačno ću biti izabran za direktora bolnice „ Otkucaj srca“. Konačno će se moj san ostvariti. A ti, ti bi mogla da se proguraš na bolje mjesto. Shvataš? Zato mila moja, večeras se dotjeraj i budi tačna. Poslati ću ti adresu u poruci, gdje će sastanak biti održan. Sada me izvini, idem da obiđem pacijente.“
Još jednom svoje usne spusti na potiljak, te napusti Rose, ostavljajući je u djevojačkom negodovanju.
„ Tataaaa ..“ – dozivala ga je, dok je njegova kuta nestajala za uglom hodnjika.
/.... /
„ Kakvo je ovo mjesto za sastanak, da možda nisam pogriješila.“ – pitala se Rose. Nesigurnim koracima, na visokim potpeticama, probijala se kroz mračni parking ka nedovoljno osvjetljenom restoranu. Srce joj jače poskoći, mrzila je mrak. Oduvijek! „ Tata, čuješ li me ? Jesi tu ?“, prestrašena, ponovno zazva glavnog krivca svoje situacije, kada se na jednom upališe lampinjoni iznad njene glave i osvjetliše skrivene goste.
„ Rose, sretan rođendan!“ – uglas se prolomiše čestitke mojih najdražih. Mama, tata, moj Carlie i sva ostala poznata lica naših prijatelja, priredili su mi predivan doček.
Sve je bilo savršeno uređeno. Raj za moje suzne oći.
„ Rasplakali ste me, hvala vam svima. Tata, tebi posebno. Volim te.“
„ I ja tebe dušo, i ja ..“









