*UVOD*
Ona. Jedna riječ, tri slova.
Za nekog ništa, a za mene mnogo.
Ta malena djevojčica, zelenih očiju i crne duge kose, urezala se u moje srce.
Ulila se poput rijeke, ali iz njega nikada nije otekla. Nikada nije otišla.
Ljudi kažu kako prava ljubav u djetinstvu nije moguća.
Jeste, moguća je. Itekako je moguća. Ja sam pravi dokaz za to.
Zavolio sam njen nevini, slatki osmijeh. Tu pametnicu koja je znala odgovor na svako pitanje. Tu djevojčicu koja je namjerno čupala moje nerve, kako bi privukla moju pažnju.
Samo, ona nije znala da i bez toga , moja pažnja je uvijek bila usmjerena prema njoj. Samo njoj. I dan danas.
Danas sam već, možemo reći muškarac, od dvadeset i pet godina.
Nisam je vidio već nekih deset godina.
Svaki dan mi naumpadne. Svaki dan je se sjetim.
Čak i danas, poslije toliko godina, volim je.
Čak i danas, kad poljubim drugu, vidim nju.
Ne znam kako danas izgleda niti gdje je sad.
Samo se nadam da je srećna. Negdje, sa nekim...
Sve žene odbacujem od sebe. Zbog nje. Zbog ljubavi prema njoj.
I dalje te opasno volim. I dalje si moja ljuta rana.
U jednoj ruci držim list papira, a u drugoj čašz viskija. Neko bi pomislio da je to običan papir, a za mene je sve. Moj život. Moj izvor sreće.
Suze mi magle vid, ali ipak jako dobro vidim ovaj crtež. Već sam ga napamet naučio. Čak ga vidim i u mrklom mraku .
Dječak i djevojčica koji se drže za ruke. Znao sam ja oduvijek. To nisu bili bilo koji dječak i djevojčica. To smo bili mi.
Ovaj crtež mi je uspomena na tebe. I dan danas ga čuvam. I čuvat ću ga dok sam živ.
Jedna moja suza se otrže i pade na crtež. Otpijem jedan gutljaj viskia. Više suze čak i ne brišem. Navikao sam.
Znam, sramota je da muško plače. Ali znate šta?
Zaboli me kurac za tim!
Nije sramota voliti. Uz ljubav u paketu idu i suze i bol.
Kada me drugi vide, sada sam već ozbiljan poslovan čovjek, niko ne bi mogao pomisliti da ja patim. Da me boli. Da mi se duša trga!
Iskreno, mogu imati koju poželim. Lijep sam, mlad, bogat..ali..ja ipak želim nešto nedostižno. Tebe!
Ti si ono moje nešto, moje "ništa" kad me pitaju šta mi je.
I ako si me ostavila, ja te volim. Ja te želim!
Dao bih sve što imam da te vidim barem na minutu. Da te pitam kako si.
Da te pitam pamtiš li me? Da li me voliš i dalje? Da li si me zaboravila?
Da li sam ti sve kao i ti meni, ili sam samo jedna uspomena? Jedan dječak koji te volio i kojeg si volila.
Dječak koji bi cijeli odmor proveo sa tobom. Dječak koji te je pratio kući, i ako je njegova bila kilometrima daleko?
Na ta pitanja nemam odgovore. Vjerovatno ih nikad neću ni dobiti.
Sjećam se dana kada sam ti poklonio bijelu ružu. Možda si je bacila, a možda je i dalje čuvaš kao i ja ovaj crtež.
To nam je sve.
Ja od tebe imam samo crtež, a ti od mene ružu.
I uspomene...
Ali ti, još si tu..
U svakom mom uzdahu, u svakom mom pogledu. U svakoj izgovorenoj riječi. U svakoj čaši. U svakoj dimu cigarete. U svakoj suzi!
Tu si, a kilometrima daleko...
Prokleto daleko...
Još si tu..
Podignem pogled prema nebu i zagledam se u mjesec. Barem znam da smo pod istim nebom. Gledamo u isti mjesec i zvijezde. Kao nekada davno.
"Čuvaj mi se, lutko moja."- tiho šapnem i sklopim oči.
Ona
J
edna suza pade na bijelu staru ružu. Suhu, uvelu ružu, a opet ljepšu od stotinu svježih. Spustim blagi poljubac na nju. I ja vehnem. Kao i ona. Bez njega sam sva uvehla.
Pogleda prema mjesecu i šapnem jedno tiho "Čuvaj mi se, ljubavi."
Još si tu..
***********************************
Ćao raja. Šta ima? Kako ste mi vi?
Ovo je samo NAJAVA. Sada zaista nisam u mogućnosti pisati ovu priču. Nju ću pisati kada završim barem jednu od trenutnih.
Nadam se da vam se sviđa.
Uživajte😘
