Uvod
VIKTORIJA
Ležala sam u bolničkom krevetu jedne privatne italijanske bolnice čekajući svoje rezultate. Soba je bila uređena tako da odiše gostoprimstvom i udobnošču, ali sve što sam ja osećala bila je usamljenost.
Pored mene i sobi bila je tu i moja majka koja je pogledom prelazila preko poslovnih ugovora i dokumenata, duga plava kosa joj je bila vezana u visoku punđu, izgledala je strogo i poslovno kao i uvek. Ovo je bio jedan od retkih trenutaka kada je ona bila pored mene, obično su dadilje bile te koje su brinule o mom bratu i meni jer su naši roditelji bili zaokupljeni poslom i sadtancima.
Nedostajao mi je moj brat blizanac, jer je on bio jedina osoba koja me je u potpunosti razumela i koja je znala sve o meni. On i ja smo bili opše suprotnosti, ali nas je spajala ta blizanačka veza koju smo delili od rođenja. Već par meseci ne znam ništa o njemu, jer onog trenutka kada je saopštio našoj porodici da ga rad u korporaciji ne zanima naši roditelji su prekinuli svaki kontakt sa njim, a ja sam dobila zabranu da razgovaram sa njim.
Alesandro, moj mlađi osmogodišnji brat je bio premlad da bi razumeo ono što se dešavalo u našoj porodici, on je još uvek živeo u svetu snova i dečije mašte.
Stariji sedi doktor u belom mantilu je uz kucanje ušao u sobu pozdravivši nas, a u glasu mu se moglo čuti poštovanje i divljenje dok je izgovarao naše porodično prezime.
Majka nije predavala veliki značaj tome što je doktor ušaobu prostoriju, jer je bila zaokupljena svojim ugovorima kaobi obično.
"Gospođice Rivera, plašim se da imam loše vesti za Vas", rekao je, a ja sam ga zabrinuto pogledala ne znajući šta da kažem na ovo.
"Šta želite time da kažete?", moja majka je podigla pogled sa svojih papira posvećujući svoju punu pažnju doktoru.
"Gospođo Rivera, plašim se da je vaša ćerka rođena sa premalim brojem jajnih ćelija koje se ne formiraju pravilno i to je razlog zbog kog je tokom njenih perioda trpela tako jake bolove", rekao je doktor.
"Šta to znači?", upitala ga je moja majka, a čak san i u njenom glasu koji je uvek bio smiren i pribran mogla čuti nervozu.
"Gospođica Rivera nikada neće biti u mogućnosti da zatrudni, ovo je redak genetički poremećaj, ali se ipak dešava, žao mi je", rekao je, a par suza je skliznulo niz moje obraze.
"Mora postojati nešto što možete učiniti", rekla je moja majka odbijajući da poveruje u ono što je upravo čula.
"Žao mi je, ali mi ništa ne možemo učiniti"
Ovim rečima san koji sam sanjala o srećnoj porodici je nestao. Činjenica da u svojim rukama nikada neću moći da držim svoje dete me je slomila. Tog trenutka sam shvatila koliko je ovaj svet u stvari nepravedan i surov.
Iz sna sam se probudila zadihana i borila sam se za svaki sledeći udah. Ovaj san, ova noćna mora, progonila me je još od trenutka kada sam ga proživela. Bilo mi je potrebno par minuta da ustalim svoje disanje i da se donekle smirim.
Po ko zna koji put suze su potekle niz moje obraze, a ja nisam znala kako da ih kontrolišem.
Ustala sam iz kreveta odlazeći do balkona koji je gledao na uspavani grad ispred mene. Hladan vetar me je zapljusnuo, učinivši da osetim jezu i hladnoću na svom telu.
Još neko vreme sam pismatrala grad, gledajući u sva bogatstva koja su se u njemu nalazila. Razmišljala sam o svom životu, ali nikako nisam shvatala zašto sam baš ja bila ta koja nikada neće upoznati svoje dete. Znala sam da bih bez razmišljanja menjala svo bogatstvo i ugled moji sam posedovala za šansu da postanem majka, ali to je bilo nemoguće, jer mi niko nije pružao šansu da biram.
Vratila sam se u hotelski krevet razmišljajući o poslovnim sastancima koji me sutra očekuju, morala sam se sabrati i pripremiti za sve što me očekuje, jer mi tugovanje neće pomoći.
__________________________________
Evo i kratkog uvoda, nadam se da vam se dopao. :)










