Prolog
I večeras konačno se srećemo, ja sa njim, on sa njom. Moj devojački san ponosno korača držeći svoju ženu za ruku. Osmehuje se, onim svojim najepšim osmehom, koji sam kao devojka obožavala. Ali se ne osmehuje meni, osmehuje se njoj.
Hvatam svog verenika za ruku, u nadi da će mi uliti snagu koja mi je toliko potrebna, ali ne. Pred njim sam i pored svih tih godina sićušna poput makovog zrna. Udahnula sam duboko, a zatim nabacila svoj lažni osmeh. Tada me je uočio. Tada su nam se pogledi sreli, a njegov osmeh je nestao. Na trenutak kao da je svet stao. Želela sam da tu budemo samo mi. Onda je krenuo ka meni. U punoj svojoj snazi, pet godina stariji.
Gledam u te zelene oči koje mi se približavaju, u taj njegov osmeh koji mi je prijao, ali ona je tu. Lepši je nego što ga pamtim, zgodniji nego što je bio.
- Stefana. – rekao je kada je prišao. – Drago mi je što sam te sreo. – zagrlio me je svojim najčvršćim zagrljajem. Zagrljajem u kojem sam se osećala sigurno.
- Nikola. – tiho sam rekla. Volela sam kako je on izgovarao moje ime. Volela sam njegov duboki glas. Obožavala sam njegov vojvođanski akcenat. Obožavala sa njega.
- Da vas upoznam. – prva sam rekla. – Ljubavi, ovo je Nikola, moj stari prijatelj. Nikola, ovo je Dejan, moj verenik.
Gledala sam kako se rukuju. Gledala sam kako ga Nikola strelja pogledom. Ali ništa nisam rekla, jer, i ja sam njegovu ženu gledala istim tim pogledom.
- Stef, ovo je Miljana. Miljana, Stef. – nije skidao pogled sa mene. Svlačio me je, a ja sam želela samo jedno, da se vratim u tu noć kada se sve završilo. Kada je on prvi put imao moje telo. Ali i poslednji.









