POGLAVLJE 1
“Bilo mi je suđeno da opstanem,
Ni malo slučajno da ostanem
Kao stablo, puštam svoje korijenje
Ne dam korovu da okaje.”
Pjesma 4 – Slobodni
PONEKAD, kada trebaš tišinu netko baš tada odluči stvarati buku. Ponekad, najtužnija priča stvara najsnažnije pojedince. Ponekad se dogode loši odnosi kako bi se cijenili oni dobri. Što se to događa? Gdje sam? Pitala se svakim pomakom dalje kroz narančasti tunel prepun izmaglica nalik zvjezdicama, krugovima i ravnim bijelim crtama. Obavijena bojama noći mogla je samo vrištati u sebi dok ju je neobuzdana struja vukla prema nekamo. Krajem uma bila je svjesna kako ovdje prolaze i druge energije kao što je i ona sama bila. Ili bio. Zapravo, nije bila ništa, osim čiste svijesti. Dospjela je na mjesto koje je u isti tren stravično i ugodno. Kovrčavi obrisi nečije kose ispitivali su je što je napravila u ovom životu, pa je na tren osjetila žaljenje zbog nečega. I tugu.
A onda ju je preplavilo nešto nalik deseto metarskom valu čiste energije pa se počela nekontrolirano mreškati u bijelom zraku.
Učinilo joj se da razgovor traje dugo, i da je ispitivanje detaljno. Toliko detaljno da je vidjela sve sekunde svog bivšeg života u samo deset sekundi. Bio je to nelogičan proces, u istu ruku smislen i negativan, ali se morao proći. Kada se nedugo nakon toga pronašla u nečem što je opet bilo narančasto, svijest je bila drugačija. Malene ručice stajale su suprotno jedna od druge, a žamor izvana odzvanjao je kao u vodi. Ovdje se osjećala sigurnom i spremnom za novi početak, imao se osjećaj. Obrisi narančaste sigurnosti bili su svugdje okolo, s mreškanjem crne u daljini, njezinih sjena i dijelovima plutajućih iglica, kao da su trave. Bila je čuvana od neke više sile.
“Ne brini. Čuvam te”, govorila je prisutnost.
Ta prisutnost nije se dala objasniti, ona je samo bila i postojala. Svijest malenog bića je, kao i nebrojeno mnogo puta prije, i ovaj put bila pažena tako delikatno i na jedinstven način. Majka se previjala od tuge, boli i sreće u isti tren ležeći na hladnom krevetu, raširenih nogu dok su doktori primili naboranu bebu. Donijela sam novi život na Zemlju, znala je, osjećajući bol što život ponekad nije lijep.
Bilo bi savršeno zaštititi malenu od sveg zla, ali znala je da ne posjeduje tu moć. Morati će kročiti sama, razvijati se. Učiti. Nije ju posjedovala, kao što ni jedna majka ne posjeduje svoje dijete. I ona će od nje učiti i razvijati je, baš kao i dijete od roditelja. Kada su malenu postavili u jedan od bolničkih kreveta, u svijest joj se javila ponavljajuća misao O ne. Ne opet OVO... pa je usnula s pogledom na drugu bebu namreškanog lica i crne kose, zamotanu u bijelo.
“Ne brini. Čuvam te”, tiho je izustila majka. Bila je lijepa, s punim, mesnatim usnama i dragim pogledom zelenih mrežnica. Plavom kosom do ramena, izgleda poput vile koja je u stanju zavesti svakog muškog šumskog prolaznika. Ruke su joj bile nježne dok je držala gladno djetešce koje je sisalo mlijeko u njezinom naručju.
“Zbilja je gladna”, nasmijao se otac kada je potiho legao do nje na stari, drveni krevet.
“Da...” Pogledala ju je, a onda joj se i ona milo nasmijala pa opet pogledala u svog muža. “Ona je naše najveće blago.” Krajevi usana mu se milo zaobliše u osmijeh pa pogleda u ženu, i onda opet u djetešce.
“Hvala ti što si mi podala ovakav dar.”
Podigne torzo put njezinih usana, poljubi je najnježnije i ona uzvrati istom mjerom.
“Volim te”, kaže mu emotivno dok je beba sisala između njih.
“I ja tebe. To jest - vas”, izrekao je nježno.
“Nemoj to nikada zaboraviti. Mi smo sada obitelj.”
“Tako je lijepa.”
“Na mamu”, rekao joj je pa je ponovno nježno poljubio, a onda pomazio djetešce po glavi. Nije lagao. Malena joj je bila vrlo slična, s istim oblikom usana i glave te zelenom bojom očiju. Na vratima se čulo kucanje i oniža muška osoba korakne u prostoriju, dok je majka posegnula za maramom ne bi li zaštitila svoje tijelo od nenajavljenog pogleda.
“Dobar dan”, izusti rezervirano i bez osjećaja krivnje što kvari intiman trenutak. Otac se trgne.
“Doni... Ne možeš samo tako upadati”, pobuni se.
“Pa, Emanuele, ne znam što hoćeš od mene. Otac je rekao da ste tu, pa mi se nije dalo čekati.”
“Hranim je”, izustila je majka nesigurnim glasom i utonula u sigurnost tople sobe u mislima jer nije podnosila muževog brata.
Opet njegova sebičnost dolazi do izražaja, pomisli.
“Ah... Šteta”, izustio je stric djetešca, pa okrenuo očima vidjevši da je dijete pokriveno.
“Želim je vidjeti i pokloniti joj nešto.”
“E pa, morati ćeš pričekati.” Primio je svog brata za rame pa ga lagano gurkao prema vratima, ne bi li njegova žena imala malo privatnosti i mira. Smješkao mu se, iako je i njemu, baš kao i njegovoj ženi, sjedao na dušu kao šaka na oko. “Onda, što ima novo kod tebe?” začulo se kada su se vrata sobe zatresla. Majka je ljutito zamahnula glavom par puta pa onda glasno izdahnula maknuvši maramu s djetetove glavice.
⪻⪼
NIŠTA POSEBNO se nije događalo u Eminom životu sljedeće četiri godine. Obitelj je živjela u prosperitetu. Emanuel i Ana živjeli su na sjeveru zajedno sa svojom preslatkom kćerkicom koja se voljela igrati sa susjedama koje su je stalno čuvale. Okružena ostalom susjedskom djecom nasmijano je trčkarala zatvorenim dvorištem uz mnogo životinja, uključujući nesilice i piliće te golubove, životinje koje je njezin otac s ljubavlju uzgajao. Ljeti bi posjećivali njezinog djeda Teodora na jugu Dalmacije odakle je i poteklo njihovo prezime Hojski, pa bi zajedno uživali u ljetnim večerima, te u hladnim kriškama lubenice na tratini vile Oaza.
Bila je kupljena prije otprilike pedeset godina, i u njoj bi Ema provodila svoje dane istražujući vrt ili tirkiznu plažu Divna koja se nalazila točno ispred. Osjećala se ugodno ovdje, kao da je na nekom začaranom mjestu zbog mističnih lugova pročelja, iako bi na svakom kutku sobe vidjela podsjetnik na gubitak svoje bake. Kod djeda se osjećala tuga zbog gubitka njegove druge žene, Emanuelove majke - žene koja je stradala u tragičnoj pomorskoj nesreći, skupa sa svojim nerođenim djetetom. Ipak, osjećala se kao sretna djevojčica s djedom, za razliku od strica koji bi, očito, uvijek pronašao način za kritiziranje njezinih roditelja ili nje same, a takva mu je bila i žena. Doni i njegova žena živjeli su u drugom najvećem gradu u državi, i srećom, nije ih mnogo viđala.
Nadalje, Emini roditelji imali su dobar posao u državnim i profitabilnim firmama, te su bili uključeni u politiku. Govorili su o pravdi, jednakosti i zajedništvu svakome tko bi prolazio, s ničim nego sa srdačnošću u srcu. Mjesečni piknici koje bi plaćalo poduzeće, druženje s prijateljima na livadi pokraj rijeke Dunav, zajednički organizirani plesovi, male rate kredita... To uopće nije bilo neobično za razdoblje države Jugoslavije krajem osamdesetih godina, na području grada Vukovara. Imali su svoju malu kućicu u cvijeću, stabilnost i obitelj.
⪻⪼
ONDA JE jednog dana sjedeći na kauču dnevne sobe, Ema začula užasnu buku s ceste i majka se prepala prekinuvši rezuckanje mrkve u kuhinji. Pojurila je na jedan od triju prozora visoke prizemnice te ugledala tenk koji je zgromio krajem. Ema je potrčala i upitala majku što je to, pa ostala bez odgovora kad ju je majka uzela u naručje i u panici promatrala povorku s pognutim tijelom. Nedugo nakon toga, rat ne jenjava. Opet su se, trčećim korakom, uputili kod susjede koja posjeduje podrum. U tom periodu više nisu postojale zajedničke dječje igre, nego mrzovoljni i ljuti pogledi preko ograde.
“Mama, evo mleko“, rekla je nedužno dok je nosila tetrapak preko prostorije.
“Ljubavi...” Ana se spustila u njezinu razinu, uhvatila je za nježno ramena. “Slušaj... Mama ti mora nešto reći. Stvari se ovdje mijenjaju. Ljudi se mijenjaju.”
“Zašto, mamice?”
“Zato što na svijetu postoje vrlo zlobni ljudi i u stanju su da naude drugom čovjeku. Različitom čovjeku. I uvijek pronalaze razloge da mrze.”
“Ali zašto, mamice? Zar nisi rekla da su svi ljudi u dubini duše dobri?”
“Ljubavi...” Spustila je glavu dok joj se u dnu očiju stvarala tekućina.
“Slušaj me... Ti ljudi imaju dobro u sebi, ali mržnja ih je obuzela. To je vrlo nezdrava emocija, to shvaćaš, zar ne?” Kimnula je gledajući je ozbiljno. “To shvaćaš, zar ne?” ponovno ju je upitala. “Ponovi što sam rekla.”
“Mržnja je vrlo nezdrava.”
“Tako je, ljubavi. Bravo.” Zagrlila ju je od ponosa što je shvatila ovako delikatnu stvar, pa je zaključila da će njezina kći postati vrlo mudra. Silovito je poljubi u čelo kad joj sklizne suza na njezinu smeđu kosu. “I zato sam ti htjela reći. Stvari se mijenjaju.”
“Oni nas mrze, zar ne? Srbi. Zato moramo bježati u podrum skoro svaku večer?” Majka se počeše ispod uha i ušuti gledajući je ravno u njezine zelene, sjajne oči. Kako djetetu objasniti da se mržnja može rezati nožem; da joj u poznatom poduzeću obuće podvaljuju oštećenu robu samo zato što nije njihovog porijekla; da moraju bježati u tuđe podrume uz noćne zvukove sirena za uzbunu dok se ratuje, oduzima život? “Dušo, nisu svi ljudi jednog naroda jednaki. To bi bilo isto kao da kažeš da su svi Nijemci za vrijeme Hitlera bili zli. No, nije tako. Bilo je i onih dobrih i čistih, koji se nisu slagali s njegovim uvjerenjima poput paljenja knjiga.” Ili ljudi.
“No, dušo... Ovako...” Okrenula je temu. “Htjela sam ti reći da ćemo odsada pričati sa ije. Naprimjer, nije mleko, nego mlijeko. Nije lepo, nego lijepo. I samo me nemoj opet pitati zašto. Djevojčica je odšutjela i gledala majčino izmučeno lice.
“I tebe nitko ne mrzi, ljepoto moja. Ti si nešto najljepše što ovaj svijet može imati.”
“Volim te, mamice”, izustila je djevojčica sa suznim očima jako zagrlivši mamu. Kada su izašle jedna drugoj iz naručja, nastavile su s poslom.
“Mogu li staviti ovaj podmijetač?”
“Ovaj što?” upita je majka dok je ona vadila drvenu dasku za rezanje iz police.
"Podmijetač, mama. Rekla si da sad sve moramo govoriti s ije u riječi.”
“Oh, dušo... Ne sve. Samo pojedine riječi, shvaćaš? I ne brini, podmetač ostaje podmetač.” Opet ju je poljubila i obgrlila velikim rukama oko njezinog sitnog tijela od dragosti.
⪻⪼
RAT JE POSTAJAO SVE GORI. Ovog puta morali su zgrabiti što više hrane i stvari pa je Ema morala biti ocu na ramenima zbog njegovih zauzetih ruku u kojima su se nalazili kovčezi s robom te košare prepune hranom. Nijanse crnog, sivog, narančastog i smeđeg dima šikljalo je iznad njihovih glava dok su jedne noći panično trčali niz ulicu do skloništa, a Ema je već dotada bila naviknuta na zvukove uzbuna, raketa, bombi i eksplozija. Vladao je opći kaos, ali srećom, bila je premlada da bi shvaćala uzroke i posljedice. Onda je jednog dana, uz oblačno i sivo nebo došlo do kolapsa. Morali su hitno otići iz svog voljenog grada jer se neprijatelj toliko približio da je bilo neizdrživo za življenje.
Skupili su par fotografija, dijelova odjeće i obuće, ostale drage predmete i hranu te sjeli u svoj stari, ali u to vrijeme, popularni žuti auto. Prolazeći kroz grad većina zgrada su bile skršene, uništene, s ostatcima metaka po fasadama, raspadnutim krovovima te zapaljenim vrtovima. Cesta je bila blatnjava i prepuna raspuknutih cigli, a par ljudi koji su tamo hodali izgledali su pretužno i izmučeno, spuštenih glava, s mitraljezima. Prošli su pokraj nekih vojnika koji su im podali pozdrav rukom te uputili za nastavak vožnje putem kukuruznog polja, tada jedinog izlaza, iz već, devastiranog grada. Čekali su do zadnjeg trena, s nadom da će se situacija smiriti. Čekali su neku pomoć, ali se u zraku osjetilo da ta pomoć neće nikada stići.
Majka je sjedila pokraj nje, na zadnjem sjedištu te ju grlila dok su tenkovi odjekivali po polju. Mogla je osjetiti njeno drhtanje od straha, uznemirenosti i nemoći. Određeni zubi već su joj bili ispali zbog stresa, no i dalje je bila vrlo lijepa. Kovrčavi čuperci vrpoljili su se naokolo dok je pogledom pazila na sve što se događa.
“Ne brini. Čuvam te”, ponavljala joj je.
“Mamice, ja se bojim”, rekla je Ema bojažljivo stišćući je oko struka.
“Ljubavi, nemaš se razloga bojati ni sumnjati. Bog nas čuva. I ako se nešto dogodi, to neće biti kraj. Mi smo obitelj. Mi smo zauvijek povezani.” Bomba je odjeknula u blizini, iako je put trebao biti siguran pa je otac panično držao i okretao volanom. Stisnule su se još snažnije. A onda je nešto dolazilo točno na njih. Zvuk šuštanja bio je strašan.
“Volim vas. Nikad ne zaboravite...” Pogledao je u njih nježno i izustio te riječi prije nego li je razorna oluja rastrgala prednji dio auta. Emi se odjednom zamračilo i pronašla se izvrgnuto, na glavi. Dijelovi smrskanog prozora s desne strane oštetili bi joj lice da su odletjeli suprotno. Sve su se stvari razletjele po polju, a ona je bila pomalo prikliještena između zadnjih suvozačkih vrata te sjedala. Ruke su joj bile uz krvavo tijelo i također je mogla vidjeti krv na svojim koljenima koja su užasno pekla. Laganim pokretom pokušala je pogledati majku, ali joj se javila bol u vratu. Ipak, nekako se uspjela okrenuti.
Majka je bila sva krvava, a obrisi plavih pramenova postali su crveni. Bila je bez svijesti, ali joj se učini da joj je jedna od trepavica upravo zatreptala. Ema je odmah počela plakati i vrištati. Oca nije bilo na sjedalu, pa je pogledala malo bolje i vidjela da leži potrbuške pokraj auta kojeg počinje gutati vatra. Zavrištala je opet.
“Oče! Majko! Probudite se!” Pokušala je rukom gurnuti majčino rame, i uspjela je.
“Ema. Moraš izaći”, izrekla je nepomično, mirno i omamljeno.
“Ne bez tebe! Mama...” Zacviljela je plačući u panici.
“Ne ostavljam vas. Nemojte ni vi mene, molim vas.” Ana je izdahnula toliko da joj se učini kako joj srce počinje izlaziti kroz prsa, pa ispustila debele suze do krvavih usana. Skupila je malo snage pa se sabrala dok su joj usne drhtale. Mora ovo napraviti. Mora je nekako natjerati da izađe iz auta. O tome je ovisio njezin život.
“Ljubavi, volimo te i nikada te nećemo ostaviti. Uvijek smo uz tebe. U srcu. Čuvaj nas.” Zaplakale su par sekundi prije nego li je vatra počela dolaziti sve bliže i bliže.
“Ali...”
“Ne...”
“Moraš izaći. Možeš ti to. Samo prebaci ruku preko prozora i prođi na sigurno.”
“Ne, mama...” Plakala je silovito. “Što ću ja bez vas?”
“Život je lijep, ljubavi. Živi ga. Budi mudra.”
Plakale su tako još par sekundi, a onda je dijete moglo osjetiti užaren i nemilosrdan žar vatre koji joj se približavao. Željela je ostati s njima, ali bol i strah od vatre tjerao ju je van. Nekako je ispuzala, uz majčino ohrabrenje.
“Bravo, ljubavi”, rekla je majka s pomiješanim osjećajima. Željela je da joj dijete jednog dana osjeti radost življenja, osjećaje prijateljstva i zabave, ponos zbog postignuća i sve emocije koje nas čine ljudima. A najviše, kako je to biti voljen, baš na onakav sličan način kako su se voljeli ona i Emanuel. Bilo je nešto više od njih samih u njima, znala je. Nešto što je upravljalo. I majka odjednom osjeti tugu jer je ovaj život živjela baš u ovom gradu.
Jedinom koji je napadnut tolikom žestinom. Od svih ostalih u cijeloj državi. U jednom od najvećih genocida od Drugog svjetskog rata. I sada neće moći gledati svoju djevojčicu kako raste. Trebali su otići ranije, znala je. Trebali su odustati ranije.
“Skroz se odmakni. Najviše što možeš!” povikala joj je.
“Ne...” Puzala je po tlu u panici, pa onda zastala.
“Još!” vikala je majka.
“Mama...” Poslušala je, kao i svako dobro petogodišnje dijete, ali bezvoljno.
“Još! Bravo! Tako si dobra i hrabra. Ti si moja pobjednica”, izustila je panično dok ju je počela gutati vatra.
A onda je auto eksplodirao. Pogledala ga je, a majku više nije mogla razaznati, kao ni oca. Gorjelo je žestinom uragana, a u njoj više nije bilo snage da opet pogleda u tom pravcu. Kiša je počela padati, što je bilo dobro za vatru, ali bez obzira na to, osjećala se užasno slabo. Vid joj se zacrni, želudac poskoči. Sklupčala se pokraj visoke kukuruzne trstike, obgrlila krvavim rukama po licu pa gledala kako neki mladi vojnik panično trči prema njoj noseći pušku. A onda je morala zatvoriti oči.
