UVOD
Deset, devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri, dva, jedan. Odbrojavaju sekunde, moji drugovi. Ja danas odlazim od njih i svi oni imaju osmjeh na licu a ja ne osjećam ništa. "Hajde, Agac idi i ne vraćaj se više ovamo sine." Govori mi najstariji među nama. ,,Hajde, Agac izlazi prije nego što još jednu oštricu noža zabodeš nekom u vrat." Govori mi drugi a ja na glas počnem da se smijem. Pozdravim se sa svima redom i u ruke zgrabim malenu kesu u kojoj nosim dvije već poderane majice. Pre nego što izađem okrenem se još jednom i pogledam mesto gdje sam bio svoj na svom. A moji drugovi stoje na sredini velikog hodnika. Odmahnem im kao vojnik i odlazim. Kada se kapija otvori jedan od stražara me po ramenu potapše i kaže: ,,Hvalit ćeš nam Agač ali, nemoj se više vraćati ovamo. Ne koristi više oštrice noža."
- ,,Ne mogu to da vam obećam veliki gospodine." Kažem i odlazim..
Jer ja sam Agac. Kako mogu nekom da obećam da neću koristiti svoj nož? Ovo je tek sedmi po redu i koliko ću još njih da upotrebim to ni ja ne znam. Ja sam Agac a moj testerasti nož je nešto što ja najviše volim. Ja sam Agac i više od trinaest godina sam proveo u zatvoru i ako sam tamo trebao ostati samo dvije godine. Ja sam Agač, samo Agac nemam prezime i nemam godine. Imam samo ovaj jedan nož na kojem je ostala samo jedna oštrica. Ja sam Agač i upravo sam izašao iz zatvora. Opasno mi smeta ovo sunce i zato idem da pronađem još jedan nož s dvadeset i osam oštrica, pa da se vratim svojim drugarima.










