Prolog
Anton Veber
Konačno kući! - bilo je prvo što sam pomislio kada sam sišao iz aviona.
Nije me bilo nešto više od dve godine. Londnon je bio moj san, a Beč je oduvek bio moj život i dom.
Uzimam svoja dva kofera i krećem ka izlazu. Sada je nešto više od dva sata iza ponoći, a opet aeorodorom je pun ljudi koji užurbano koračaju kako bi što pre bili kući sa svojim porodicama. Ja ne moram da žurim, jer ja nemam nikog.
Hvatam taksi i odlazim pravac u hotel "Mesečina" gde ću provesti vreme dok ne pronađem stan. Stefan me je zvao da budem kod njega, ali nisam želeo da se namećem.
Na recepciji me dočekuje namrgođena plavuša, koju očigledno da je neko probudio. Gunđala je nešto, a onda me pogledala.
- Dobro veče, kako mogu da Vam pomognem? - rekla je previše nadrndano.
- Dobro veče. Ja sam Anton Veber, imam rezervisanu sobu na par dana. Stefan je trebao da sredi to.
- Da, samo da proverim. - taman je krenula da proveri kada je zazvonio telefon. - Halo, dobro veče, Melani Huber kraj telefona. Ovo je hotel "Mesečina", kako vam mogu pomoći?" - rekla je nezainteresovano, a onda se u sledećem trenutku upravila i napravila ozbiljnu facu. - Da, naravno. Dolazim za pet minuta, samo Henk da dođe. Ne brinite gospođice. - prekinula je i prevrnula očima. - Samo što je došla, a već pravi pometnju. Gospodine izvolite vašu karticu. Prijatan boravak vam želim.
- Hvala. - uzeo sam karticu, a onda je čuo kako zove nekog.
- Henk, izlazi odatle, ona nadrndana me zvala da odmah idem kod nje! - trenutak kasnije čovek u kasnim tridesetim je izašao iz neke, čini mi se, pomoćne prostorije.
Bože Stefane, da li ti uopšte znaš kakvi ljudi rade u tvom hotelu? Nasmejao sam se još jednom i pozvao lift.
- Gospodine čekajte! - čuo sam devojku sa recepcije kako dovikuje za mnom.
- Idem i ja gore. - zadihano je rekla kada me je stigla. - Mislila sam da idemo zajedno.
- Da naravno. - nasmejao sam se, ali nije uzvratila.
U liftu je vladala neprijatna tišina, koja je sva sreća pa kratko trajala. Na izlazu iz lifta, oboje smo se upitili ka kraju hodnika, a ona je stala ispred sobe 405. Moja je bila odmah pored, 406.
Udahnula je duboko i pokucala. Ja sam se na to nasmejao i ušao unutra.
Nisam znao da ljudi sa recepcije vrše i sobne usluge.
Nakon što sam se istuširao, bacio sam se u ogroman krevet i ubrzo zaspao.
Andrea Stefanović
Hvatam prvi taksi i zajedno sa svojim sinom krećem ka hotelu. Uspomene su počele da se nižu jedna za drugom od trenutka kada sam kročila iz aviona.
Obećala sam da neću plakati. Ne mogu. Ne smem.
Za ovih godinu dana koliko me nije bilo ovde, dosta sam propatila, ali osećala sam da je tome došao kraj. Moj sin i ja smo živeli srećno i pre njega, možemo i posle njega.
Već na samom ulazu u hotel, na recepciji zatičem Melani koja spava. To me je razbesnelo, koliko god bila dobra sa svojim radnicima, ne plaćam ih da spavaju.
- Melani ustaj! - razdrala sam se, a ona se cimnula.
- Andrea... ovaj gospođice Andrea... Otkud vi? - počela je da bunca.
- Dobro veče Melani, izvini što te prekidam u tvojim slatkim snovima, ali samo da se javim da sam stigla.
- Izvinite molim vas. Nisam spavala, samo sam odmarala oči.
- Ne zanima me! Ne plaćam vas da lenčarite! Kakvo je ovo rasulo? Ko radi sa tobom?
- Henk, on je unutra. - pokazala je na pomoćnu prostoriju, koja je njima služila da prilegnu malo.
- Dobro. Andrej idemo mi sada. - krenula sam i onda zastala. - Melani, nikome ni reč o mom dolasku.
- Jasno gospođice. - klimnula je glavom.
U hotelu smo imali dva apartmana, koja su u svako doba dana i noći bili raspoloživi Stefanu i meni.
Oba su se sastojala od spavaće sobe, kupatila i kuhinje.
Kako su oba apartmana bila na kraju hodnika, jedan pored drugog, povezivala nas je jedna velika terasa sa pogledom na grad. Obožavala sam da noći provodim na njoj, to me je opuštalo.
Nakon što sam Andreja smestila u krevet, nazvala sam Melani da joj još jednom ponovim kako stvari stoje i da će, ako još jednom napravi istu grešku leteti napolje. Ovog puta se neću sažaliti na njene suze i priču kako izdržava svoju porodicu.
Sipala sam čašu viskija, koji sam pronašla u kuhinji i izašla na terasu zapalivši cigaretu.
Sve je sada samo jedna velika uspomena. Pred očima mi se pojavio njegov lik. Lik moje najveće ljubavi. Njega crna gusta kosa i tamno plave oči. Grube crte lica, brade uvek sveže obrajne.
Više ništa ne znam o njemu. Prestala sam da pratim sve što ima veze sa njim onog trenutka kada je izabrao karijeru umesto svoje porodice. Kada je svima stavio do znanja da mu je novac bitniji od zdravlja i sreće.
Španija. Nekad omiljena država, a danas, pakao koji je progutao muškarca mojih snova. Zaklela sam se da je on mrtav za mene. Obećala sam da nikada neću ponoviti istu grešku.
Uništio je svaki tračak svetosti u meni, a ostavio samo patnju, bol i suze. Osim sina, nemam više ništa.
Morala sam da odem i potražim sreću negde drugde. Ali sam poželela i da se vratim. Neverovatno je kako je Beč za tako kratko vreme postao moj dom.
Završavam svoju drugu cigaretu i pijem onaj viski do kraja, a onda krećem ka sobi. Na trenutak mi se učinilo i to da sam uočila crnu mušku siluetu, ali sam taj čin prepustila umoru.
Ovo je grad, gde se sve završilo, ali se nadam da ovo može biti grad gde ću započeti nešto novo.









