Chapter 1
Tako sam uzbuđena. Danas je taj dan. Danas ja sam najsrećnija žena na svetu. Udajem se u prelepoj beloj haljini koja se vuče po podu dugačkom velu.... I ono najbitnije najboljem,najsavrsenijem, princu kojem ću zauvek da smetam. Dok čekam da moj princ Pablo dodje po mene razmišljam kako je moj život ustvari prelep i kako nema ni jedne sitnice na koju bi se mogla pozaliti. U ovih mojih 26 godina. Živela sam kako sam htela. Putovala po svetu, završila studije za dizajnericu. Čak sam i otvorila par sopstvenih butika jedan je u Londonu. Imam jedan čak i u Nemačkoj.... Moj prvi butik sam otvorila Milanu. On mi je nekako najdrazi. Kad se samo setim da uvek govorim da mi je najdraži a od pre 2 godine nisam bila ni blizu Milana, ali najviše sam se trudila za njega, uvek sam ulagala srce i ono što radim. Davala 100% sebe... Moje razmišljanje prekine moja majka
,,Kako si samo lepa. Dođi vreme je″
Stizemo do mesta gde nas čeka matičar otac me vodi do mog budućeg supruga. Vidim mu po licu da samo što ne zaplače dok se u meni mešaju osećanja imam osećaj da sam ovo već radila jednom samo bez oca i da je išlo mnogo brže. I konačno me predaje Pablu. On uzima moju ruku i smeši mi se dok oboje idemo ka matičaru. Život kao moj... Druge mogu samo da sanjaju, princa kao mog.... Nikada ne mogu da imaju.... Kako smo se priblizavali oltaru svi su gledali u nas zavidnim pogledima i kad sam pogledala ka matičaru gledao je direktno u mene i pozove nas da priđemo bliže. Pogledam u Pabla i on klimne glavom. Kad smo prišli upitao je
,,Oprostite ali Aleksandra je već udata″
Gledam u matičara pa u Pabla i po njihovoj reakciji trebalo bi da se branim. Pa narvdno da oću nije prvi april da se ovako šali
,,Sigurno je nesporazum upitanju. Nisam nikad...″
,,Ali jeste u Madridu...″
,,Ne moguće to je greška″
Videla sam komešanje publike kao i poglede mojih i njegovih. Sigurna sam da je ovo greška... Moje pravdanje je prekinuo Pablo koji je počeo sa jednim opasnim pogledom a završio sa vikanjem na mene.
,,Greška?! Jel se ti ovde sprdaš samnom!!″
Gledala sam u njega u neverici, neki čudan osećaj... Do sada ni jednom nije povisio glas na mene
,,Ali Pablo...”
,,Ovo ćeš da rešiš ne zanima me kako!”
,,Kćeri šta se dešava?”
,,Ne znam ja stvarno...”
Počela sam da odmahujem glavom i da plačem... Osećala sam se slomljno, osramoćeno i pomalo izneverno sa Pablove strane.
Ovo se ne dešava ovo se meni ne dešava!









