Poglavlje3 : Osam mjeseci tišine
Osam mjeseci tišine... Osam mjeseci u kojima sam gradila sebe.
Osam mjeseci koji su trajali kao vječnost. Vratio se sa onim istim ožiljcima, onim istim očima u kojima su se ogledale godine betona i asfalta, istim onim osmijehom koji sam voljela, a ja sam stajala pred njim kao nova žena- vatrena crvenokosa sa talijanskim rječnikom u torbi i srcem koje nije kucalo mirno. A kako bi drugačije? Nemojte misliti da je on neki gospodin u odijelu koji donosi cvijeće i otvara vrata. Ne. On je vuk koji je naučio da preživi u svijetu koji ga pokušava slomiti. A ja ... ja sam bila šuma u kojoj je taj vuk jedino želio zaspati zaboravljajući na sve ratove i kontinente.
Nikada mu nisam tražila mane. Nikada mu nisam brojala grijehe, čaše, uzdahe. Tad je on jednostavno bio on, najživlji i najdublji. Moja provalija nosi njegovo ime, a moje noge u martinkama znaju put ka naprijed čak i kada on ostaje u tom mraku. Naši susreti su bili tajna mjesta, pod okriljem noći, tišina i iskradanje pred zoru. Dok sam pakovala kofere I talijanski rječnik, on je stajao u sjeni mojih odluka. Osam mjeseci me promijenilo - ojačalo i pripremilo da se otisnem u nešto novo. Gledao me onim svojim očicama i pitao se 'kuda bježi ova vatrena crvena'?
On, vuk, koji je navikao da lovi, osjećao je kako mu šuma u tom trenutku izmiče pod nogama.









